PODGORICA 29. 01. 2012

PRESS

Intervju: Milan Jeftić - Junak skoČio u ledenu MoraČu i spasao utopljenika

Heroj o kojem država ćuti

Jeftić: Vikali su odozgo „ti si lud, gotovo je, ti ćeš za njim. Srce će te očistiti." Eto, takve su bile reakcije. E, poslije, kada sam ga izvadio, svi su me grlili i ljubili. Zamislite, tako su govorili.

Tridesetpetogodišnji Kolašinac Milan Jeftić, koji je uskočio u hladnu Moraču i spasao čovjeka nakon što je skokom sa mosta pokušao samoubistvo, pomogao nam je da shvatimo najmanje tri stvari - koliko je on sam veliki čovjek, koliko su većina nas kukavice i treće, pokazao nam je na najkonkretnijem mogućem primjeru, koliko je ova dvodecenijska vlast izgubila vezu sa ljudskošću i poštenjem.
Jeftić je dodirnuo žicu naše duše toga dana. Osjetili smo to svi u ovoj državi, valjda i zbog toga što smo bili svjesni da je učinio nešto što većina nas nikada ne bi - rizikovao svoj život da bi spasao tuđi, i to nepoznati. Jer ko još danas mari za drugog i druge? Koga je briga?
Usijao se Milanu telefon. Zvali su svi da mu zahvale što je vratio vjeru i nadu u istinske, prave vrijednosti. Svi, osim onih čija je nepisana dužnost i moralna obaveza pred narodom da to učine - institucija sistema. Onoliko koliko je njegov gest herojski, a herojski je da teško može biti više, toliko je sramno ćutanje zvaničnika - predsjednika države, Skupštine, Vlade, podgoričke i kolašinske opštine, Crvenog krsta...
Omerta o herojstvu. Ćute na oformljenu Fejsbuk grupu pod nazivom „Posao i stan za Milana Jeftića", koja je za nekoliko dana okupila više od hiljadu članova. Ćute kada ih podsjećamo na slične situacije u regionu i svijetu gdje su heroji kao Milan dobili odlikovanja, nagrade, zaposlenja... Ćute o čovjeku koji je trgnuo Crnu Goru. Ćute, još jednom dokazujući, da nemaju moralni, ali i svaki drugi, kredibilitet da budu tu gdje jesu, ni jednog jedinog dana, a kamoli dvadeset godina.
Milan Jeftić je na najbolji mogući način, možda čak bolje i od svih naših afera, naših telekoma, listinga, nacionala ili Moldavki, ogolio moralni karakter ove uzurpatorske vlasti, atmosferu trulog i nezdravog sistema. Odnos prema Milanu Jeftiću je krvna slika režima, lakmus papir našeg državnog poštenja, ogledalo dvadesetogodišnje vladajuće elite.
Pričamo u kafani „Radovče".
- Dijete mi nije primilo poslednju vakcinu pa sam pošao prema gradu da sredim neke stvari oko toga, da vidim kako to može da se odradi, da se raspitam, jer je kćerkina knjižica na Kolašin, odakle sam. Vidio sam gužvu. Primijetio veliki broj građana i okrenuo auto da vidim o čemu se radi. Pitao sam šta se dešava, rekli su - utopljenik.

Zbog toga si zaustavio auto?
- Jesam, prikočio sam i izašao da vidim. Kažu, utopljenik. Svi stoje i gledaju, ništa ne rade. Pitam ih: „Što ne spasavate ovog čovjeka?" Sišao sam dolje, skinuo se, da izviniš, u bokserice, skvasio malo, uskočio, zaronio, izronio mu iza leđa, uhvatio ga za kosu, okrenuo ga ustima prema nebu i izvukao na obalu. Tamo sam ga malo izduvao da mu izađe voda.

Spustio si se niz strmu stranu do rijeke koja, čini mi se, nije nimalo jednostavna za silazak?
- Nije, nije. Bilo je tamo i stakla, bilo je svega. Malo sam se posjekao na nogu, ali nebitno...

Kakva je, prije tvog spaSavanja, bila reakcija ljudi koji su bili tamo?
- Vikali su odozgo - „ti si lud, gotovo je, ti ćeš za njim, okinuće te srce, nemoj da skačeš on je mrtav", eto takve su bile reakcije. E, poslije, kada sam ga izvadio, svi su me grlili i ljubili. Zamisli!

Da li te je dobacivanje pokolebalo?
- Ne, ma kakvi. Ne da uzdižem sam sebe, ali vidio sam da je mlad čovjek i ocijenio sam da mogu to da uradim. Nema tu šta, to je to.

Kako si se osjećao u trenutku kada si ga izvukao i spasao?
- Osjećao sam se najsrećnijim čovjekom na svijetu. Osjećao sam se dobro. Baš dobro. Nije mi bilo hladno, bilo mi je previše vruće.

Šta ti se vrzma po glavi sada, kada je sve prošlo?
- Pravo da ti kažem puno mi je srce. Spasao sam jedan ljudski život i volio bih da sam primjer drugim ljudima, da ipak može da se pomogne.

Da li si se kasnije stupio u kontakt sa tim čovjekom?
- Ne, nijesam.

A da li je bilo pokušaja da neko sa njegove strane dođe do tebe?
- Na Fejsbuk profilu njegova bratanična je stavila moju fotografiju umjesto svoje, zahvalila i napisala: „Milane, hvala ti što si mi spasao strica". Tražila je moj broj telefona.

Da li si razmišljao o čovjeku koji se odlučio za samoubistvo?
- Znate, to da li je želio da izvrši samoubistvo, to niko ne zna. Neću to da komentarišem. Čuo sam neke komentare tamo da je bio pod dejstvom alkohola. To niko ne zna. Neću da griješim dušu, ja u to ne ulazim. Šta znate, možda je bio pijan, možda je htio da povraća, možda je... Niko ne zna.

Ne čini li ti se da smo ga u čitavoj priči, ipak, na neki način zapostavili?
- Živa istina, živa istina. Zapostavljen je. Treba čovjeku pomoći, ako je želio da izvrši samoubistvo vidjeti koja ga je muka na to naćerala, ako nema posao da mu se nađe. Treba lijepo sa njim, treba popričati.

Reci mi, kakve su bile reakcije nakon spasavanja? Da li si zadovoljan?
- Jesam. Sa narodom sam potpuno zadovoljan.

Da li si se iznenadio količinom reakcija, odjekom u narodu?
- Prijatno sam se iznenadio. Ali znaš, ovo je ipak poseban narod, svi smo mi na neki način heroji. Ljudi su me toliko zvali da u nekim trenucima nijesam znao ni sa kim pričam, vjeruj mi.

Što su ti najčešće govorili?
- Svaka čast, osvijetlio si obraz Crnogorcima, vratio si nam vjeru i nadu u Crnu Goru, ti si primjer omladini, primjer ovome, onome... Eto.

Kakva je bila reakcija u mjestu odakle si, u Kolašinu?
- Ma svaka im čast. Nema dana kada neko ne nazove.

Da li si bio tamo nakon ovoga?
- Ne, nijesam bio, mada ću morat brzo, zbog vakcine za ćerku.

Što misliš, kakva će biti reakcija?
- Ne smijem da idem, ne smijem jer bi tri dana pili. Tamo me već čekaju. Ekipa starih, dobrih prijatelja je spremna. Znam ja dobro kako će mi bit kada pođem tamo, kako će mojoj jetri bit (smijeh).

Reci mi, da li je neko od državnih organa, funkcionera, organizacija kontaktirao sa tobom?
- Ne, nije niko.

Niko od njih ti nije ni zahvalio?
- Ne, ne, niko me nije zvao.

Da li je to iznenađujuće?
- Neću o tome da pričam. Neću da ispadne sad...

Dobro, dobro, ali ipak te moram pitati, niko to neće protumačiti kao da ti tražiš da ti neko zahvaljuje. Da li je to iznenađujuće, najiskrenije?
- Jes, jes nema što. Lagao bih te kada bi ti nešto drugo kazao. Jes, eto.

Ti si oženjen, imaš dvije ćerke... Kako živiš?
- Neću sada o tome... Kako živim, to ja najbolje znam.

Dobro, dobro, ali u kakvim uslovima živiš. Nijesi zapošljen?
- Ne.

Imaš li stan?
- Nemam.

Živiš kao podstanar?
- Tu, kod šure. Ima on neku, kao, ljetnju kužinicu i tu u toj sobi živimo žena, dvoje djece i ja. Privremeno, dok ne nađem nešto.

Pa kako živiš, kako izdržavaš porodicu?
- Saša Ljutić i Dragan Vulević imaju firmu koja se bavi izvođenjem građevinskih radova, bravarijom, limarijom... Tako me on zovne kada ima posla i radim za dnevnicu. Kad ima posla - ima, kada nema - nema, i to ti je to.

A radi li žena?
- Ne.

Kolike su ćerke?
- Jedna ima dvije godine, a druga šest.

Kad smo već kod njih, kako reaguju na svu ovu situaciju sa tobom? Ova starija, naravno?
- Viče - tata na televizor, tata junak, tata ovo, tata ono...

Je li ti milo kada to čuješ?
- Jeste, milo mi je. Kako nije.

Kako reaguje žena?
- A kako? Smije mi se taj dan, zadovoljna, i kaže: „Znala sam da si lud, ali ovoliko ne."

Što bi poručio mladima?
- Poručio bih da kada vide da je neko u nesreći da pomognu, i to je to. Ništa više. Makar malo da pomognu. Volio bih da je onaj dan neko barem ugazio u rijeku, da je samo noge pokvasio, da je prišao makar slamku da baci, a ne onako da gledaju.

Niko nije prišao?
- Niko, svi su gledali odozgo. Ne znam kako to. Ne mogu da shvatim. Nije mi jasno.

Što misliš, zašto nijesu pomogli?
- Nemam ti pojma.

Što je bio osnovni razlog, kukavičluk?
- Pa nije to bilo toliko opasno kao što se priča. Neću ja da dižem sebe i da kažem da sam to mogao da uradim samo ja i niko drugi. To je mogao da uradi svako ko umije da pliva, ko je solidan plivač. Ali, ne znam. Iskreno, to me je iznenadilo. Vjeruj mi, života mi, ja ne bih mogao zaspati da mu nijesam pomogao. Ne bih mogao oka sklopit.

Začudio si se kada si vidio sve te ljude koji samo gledaju?
- Začudio, boga mi. Neću ništa da te lažem, začudio. Naročito mi je ostala u glavi reakcija onog čovjeka koji je dobacio: „Nemoj da upadaš, on je mrtav i ti ćeš za njim." Pravo da ti kažem, da sam ga vidio gore, kada sam izašao....

Što bi mu kazao?
- Rekao bih mu... Ma, pljunuo bih ga. Pljunuo! Ne bih mu ništa pričao, nego bih ga... Nego, nemoj ovo da objavljuješ... Nego bih ga tako istukao da ti ne mogu opisati... Eto, tako sam se osjećao tada.

Marko Milačić