PODGORICA 25. 01. 2012

PRESS CRNA GORA

GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR BLAGOJE GRAHOVAC - Za Press ekskluzivno govori o bombardovanju 1999. godine, NATO-u, Slobodanu MiloŠeviĆu, Kosovu...

Đukanovića ne čekaju laki dani

Od 1860. godine svaka vlast u Crnoj Gori mijenjana je svrgavanjem. Bojim se da se ni sljedeća promjena vlasti neće izvesti bez nekog oblika svrgavanja. Vladavina Mila Đukanovića je duhovni i moralni poraz Crne Gore

General avijacije Blagoje Grahovac od 1998. godine i tokom bombardovanja SRJ 1999, precizno do 9. aprila, bio je pomoćnik načelnika generalštaba jugoslovenske vojske za ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušnu odbranu, što je dovoljan razlog da intervju sa njim počnemo pričom o ratu 1999. godine i Slobodanu Miloševiću.

Kakva je bila atmosfera u vojsci u periodu pred početak bombardovanja?

- Većina pripadnika vojske na nižim nivoima je pravilno shvatala svoju ulogu i svoje mogućnosti. Nije bilo dileme da zemlju treba braniti, kao što nije bilo dileme da se, s obzirom na državnu politiku i odnos snaga, ne može odbraniti. A vojsku su u takav tragičan položaj upravo dovele pogrešna politika i nerazumna vlast. Što se najvišeg nivoa rukovođenja i komandovanja u vojsci tiče, i tu je sve bilo jasno. Skoro cjelokupan kadar na najvišim položajima je, u skladu sa „patriotskim" zaslugama, namjenski doveden na te dužnosti, jer je vlast znala da će oni izvršiti sve njene zadatke, uključujući i one iracionalne. U normalnom vođenju kadrova, u normalnoj vojsci, većina generalskog i pukovničkog kadra nikada ne bi mogao postati to što je postao.

Kakvo je bilo stanje u državi i vojsci iz vaše, vojne perspektive tokom bombardovanja?

- Veoma nezdravo, čak do društvenog i duhovnog suicida. Vlast je svuda sijala demagogiju i iluzije, a masovna idolatrija i poltronstvo su se utrkivali da se dodvore toj istoj vlasti. Društvo je srljalo u kolektivnu iluziju.

Kako je izgledao odnos političkih centara moći, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, i vojnog vrha u periodu rata?

- Da taj odnos nije proizvodio masovna stradanja i tragediju naroda, bio bi čak i smiješan. Milošević je bio tipičan autokrata i vlastoljubac, koji je uživao u moći sopstvene vlasti, a skoro svi generali su se utrkivali ko će bolje ispuniti želje voljenog im vođe. Ljudsko biće jedino može da preraste u karikaturu ako je ili u politici ili u uniformi. Što je veći čin i položaj, to su karikature nakaradnije.

Zbog čega ste u toku rata, 9. aprila, napustili vojsku? Šta se dogodilo?

- Devetog aprila 1999. godine je bilo moje poslednje referisanje u GŠ. Ono je bilo nastavak tvrdnji koje sam iznio prilikom prvog referisanja godinu dana ranije, kada sam došao na dužnost u GŠ. Tada sam tvrdio da će vlast namjerno izazvati NATO intervenciju i naveo sam četiri razloga: prvo, u Srbiji je u to vrijeme naglo, posebno kod mladih ljudi, narastao evroentuzijazam i da neodgovorna vlast nema boljeg načina za urušavanje istog od padanja bombi po glavama građana; drugo, pod NATO bombama pogrešna politika i neodgovorna vlast će pokušati pronaći alibi za nasilje i represivnu politiku prema Kosovu; treće, Crna Gora više ne sluša Miloševića, pa se otvara mogućnost da se kroz ratno stanje izvrši obračun sa politikom Podgorice; i četvrto, u vojsci su se sve glasnije mogla čuti mišljenja da treba ići u NATO savez, pa će ratno stanje omogućiti da se izvrši čišćenje vojske od takvih kadrova. Ovo je prvenstveno bila geopolitička priča koju mnogi, nažalost, i danas ne shvataju. Da zaključim, ja nijesam napustio vojsku, nego sam, zbog deceniju zastupanih stavova prema politici Miloševića, udaljen iz vojske. Imao sam izgrađen vojnički i komandantski odnos, da nikada i ni po koju cijenu ne ostavim svoje potčinjene dokle god, bar i jedan, zastupa vrijednosti za koje sam se borio, a većina je zastupala te vrijednosti.

Kako sada, više od deceniju kasnije, gledate na bombardovanje 1999. godine?

- Jednako kao i tada. To je bila geopolitička zamka za Srbiju i Crnu Goru na koju su, nažalost, nasjele i države NATO. Nema opravdanja za vojnu intervenciju u kojoj, kako od tuđih bombi, tako i od sopstvene vlasti, stradaju građani. Vlast je neprekidno provocirala intervenciju i ona se desila. I države NATO su napravile tri strateške greške: prvo, u političkoj sferi, jer je bio definisan cilj sprječavanja humanitarne katastrofe na Kosovu, a stvarni cilj je bio svrgavanje Miloševića. Bolje bi bilo da je takav cilj i javno saopšten; drugo, u pravnoj sferi, jer odluka o intervenciji nije provedena kroz SB OUN; i treće, u vojnoj sferi, jer vojni ciljevi nijesu bili kompatibilni sa zvanično proklamovanim političkim ciljem. Jer, kakve veze ima gađanje farme pilića u Vojvodini sa sprečavanjem humanitarne katastrofe na Kosovu.

Interesuje me da li se mogao izbjeći sukob i kolika je u tome odgovornost Slobodana Miloševića? Potpuna?

- Mogao se izbjeći samo pod uslovom da su građani uskratili povjerenje onakvoj nerazumnoj vlasti. Ali, treba znati, kada god građani ne ukrote nerazumnu vlast, ili će je takvu ukrotiti neko drugi, ili će ona biti ukroćena svrgavanjem. A i jedno i drugo mnogo košta. Međutim, da bi se u potpunosti objasnila NATO intervencija treba napraviti analizu pregovora između NATO i Vojske SRJ od 9. do 12. oktobra 1998. godine. To je ključna stvar koja se u Srbiji uporno prikriva. Naime, nakon tih pregovora bio je postignut sporazum da Vojska SRJ i NATO zajednički vrše monitoring na Kosovu. U tu svrhu bio je upućen naš tim u komandu vazd. snaga NATO za Evropu u Vićenci, a njihov tim je došao u našu komandu RV i PVO u Zemunu. Sporazum se počeo zajednički realizovati, ali ga je naša strana izigrala. General Vesli Klark je 24. decembra 1998. godine došao da moli da se ne krši sporazum. Sporazum su direktno opstruirali i urušavali Milošević i grupa generala. Ovo je uvod u neuspjeh pregovora u Rambujeu i NATO intervenciju. Ta istina se prikriva. Kako su i naša vlast i NATO učinili više grešaka, u kojima su najveće žrtve bili građani Srbije, jedini izlaz iz ove situacije je u političkom kompromisu između NATO država i zvaničnog Beograda. Svaki drugačiji put je tumaranje u začaranom krugu.

Kolika i kakva je bila uloga Crne Gore u ratu 1999. godine?

- Vjerujem da vam je poznato da sam jedan od najstrožih kritičara dvodecenijske vlasti u Crnoj Gori. Ali, njena uloga za vrijeme NATO intervencije se može ocijeniti istorijski pozitivnom. Njeno djelovanje je, u suštini, Srbiju spaslo opšte tragedije, jer je Miloševićevoj politici najjači otpor bio upravo iz Crne Gore, čemu su se kasnije pridružile demokratske snage Srbije, a što je i dovelo i do demokratskih promjena. Naznake tih promjena su motivisale NATO savez da se obustavi intervencija.

Američka propaganda je učinila svoje u ratu 1999. godine. Noam Čomski, Amerikanac, jedan od najvećih živih intelektualaca, na jednom mjestu se poziva na Džona Norisa i njegovu knjigu „Tok kolizije", u kojoj piše: „Iz najviših ešalona Klintonove administracije danas se priznaje da glavni razlog za bombardovanje 1999. godine nije bilo stradanje kosovskih Albanaca, što je, uostalom, bilo očigledno i odmah na osnovu obimne dokumentacije - već otpor Jugoslavije širim trendovima političkih i ekonomskih reformi, što su šifre za neoliberalni program Vašingtona." Ne baca li ovo i ovakvo mišljenje novo svjetlo na čitavu priču o ratu na Kosovu, za Kosovo?

- Treba znati da su propagande uvijek prethodnice i pratilac zaraćenih strana. Zato me tuđe propagande ne bole kao one koje su proizvedene u mojoj zemlji, od moje vlasti, a namijenjene za sluđivanje moga naroda. Generali-ulizice su se utrkivali da vođu „zadovolje", a građane da obmanjuju sa brojem oborenih NATO aviona. U zvaničnim borbenim izveštajima stoji da su oborili 79 aviona. Vanredna unapređenja u više činove i odlikovanja su pljuštali. Ojdanić je u govoru povodom 16. juna, Dana Vojske, iznio da je oboren 61 avion. Opet odlikovanja i unapređenja. A stvarna istina je da su oborena samo 2 NATO aviona, dok smo mi izgubili 151 avion i helikopter, a što se uporno prikriva. Obavještajna uprava vojske, na čelu sa generalom Krgom, stalno je podastirala teze o našoj pravednoj politici, o jedinstvu naroda, vojske i vlasti, o raspadu NATO saveza i još mnogo različitih nebuloza. Možda je čovjek stvarno tako i mislio, a možda je to smišljeno i podastirao. Ali, postavlja se pitanje zašto ga je naredna vlast, a posebno vlast Crne Gore, čuvala kao ikonu do poslednjeg dana. I još su ga uzdizali na najviše vojne dužnosti. Problem je u tome što se nije shvatalo, a i danas se ne uočava, da smo ponovo u zoni geopolitičke zamke. Nije mali broj ljudi i danas u zabludi da je Milošević branio Jugoslaviju i da je gradio demokratsko društvo. Neki od generala, koji su još uvijek na slobodi, danas pišu knjige „pobjednika" falsifikujući istinu, čime nadahnjuju nacionaliste, šoviniste i neofašiste.

Kako u svjetlu rata 1999. godine, rata u kojem ste i vi učestvovali kao maltene jedan od prvih ljudi vazduhoplovstva, gledate na kosovsku nezavisnost?

- Da razjasnimo, ja ni u jednom ratu nikada nisam učestvovao. Zbog toga što sam, kao vojnik i pilot, za razliku od instant proizvedenih generala, drugačije borbeno osposobljen i vođen u službi, znao sam šta je to rat. Zbog toga ja nisam pucao oružjem, nego rafalima riječi (i uvijek na zvaničnom mjestu) da se u rat ni po koju cjenu ne smije ući. Zbog toga su mi poslušnici nakaradne politike i podmetnuli etiketu „izdajnika srpskog naroda". Svaki dobar general se plaši rata, a ako u njega mora i ući, onda ga dobija. Rđav general se rata ne boji, dlanovi ga uvek bride na obarač, a kada u rat uđe redovno ga gubi. A što se tiče kosovske nezavisnosti, ona je realnost. Moj javno iznet predlog da Srbija prva treba da prizna nezavisnost Kosova, pod određenim uslovima, jeste najstariji predlog javno saopšten. Albanci su tada bili spremni da prihvate taj plan. Srbi i Srbija bi danas mnogo dali za samo jedan procenat istog. Nažalost, ostalo je samo kajanje.

Nije li nerealno tražiti od Srbije, ili bilo koje druge zemlje na svijetu, da prva prizna nezavisnost velikog dijela svoje teritorije, koji smatra za sveti? Biću direktan i otvoren, ubijeđen sam da nikada, ni pod kojim uslovima, ne bih priznao nezavisnost teritorije na kojoj se nalaze Cetinje, Bijelo Polje ili, recimo, Ulcinj. Da li biste vi to učinili kao pojedinac, da i ne govorim kao državni zvaničnik koji na svojim plećima nosi teret istorije čitavog naroda?

- Vaše pitanje i čuđenje su i logični i razumljivi. Ali, ono se odnosi na logičnu i razumnu situaciju. Najbolji odgovor se može dobiti kontrapitanjima: Da li je realno očekivati da jedna država petinu građana na svojoj teritoriji ne smatra svojim građanima, dok teritoriju, na kojoj oni žive, smatra svojom? Da li je vlast odgovorna ako bilo koje pitanje u svojoj zemlji ne može da riješi na demokratski način i političkim sredstvima? Da li se država može smatrati odgovornom ako, prema pojedincima ili grupama koji ne poštuju njen pravni poredak, ne primijeni mjere u skladu sa svojim zakonima? Da li prema tim pojedincima ili grupama, pa makar bili i teroristi, treba upotrebljavati nesrazmjernu silu teškom artiljerijom, oklopnim jedinicama i borbenom avijacijom, pri čemu su masovno stradali civili? Kada se sve to posloži, odgovor je jasan: Prema onome što se smatra svetinjama, nerazuman (da ne kažem divljački) odnos je imao upravo onaj ko je svetinje trebao čuvati na svetački način.

Vi ste, između ostalog, analitičar geopolitike. Kakav je geopolitički položaj Kosova? Šta je tu interesantno zapadnim centrima moći?

- Geopolitički gledano, Kosovo treba, baš kao i ostale eks-Ju države, da ide tamo gde geografski i civilizacijski pripada, a to je Evropa. Srbi i Srbija, u tom smislu, vjekovima imaju iščašenu politiku i uporno hoćemo nekud gdje ne pripadamo ni geografski ni civilizacijski. Ruska politika na Balkanu je najveći proizvođač srpskih iluzija, zbog čega i Srbi i Srbija predugo i premnogo trpe. A što se Zapada tiče, njihov i cilj i interes je da se Balkan konačno stabilizuje.

Možete li malo pojasniti prethodnu tezu, pa uporediti rusku i politiku zapada prema Srbiji i šire, prema regionu?

- Ovdje se radi o sistemskom problemu civilizacijskih razmjera. Mi na Balkanu, po svemu, pripadamo Evropi, ali nam to ne uskraćuje mogućnost saradnje sa bilo kim na planeti, uključujuću i Rusiju, u bilo kojim oblastima. Evo opet jednog kontrapitanja: Možete li u istoriji nabrojiti bar tri poteza ruske politike koji su Srbiji i srpskom narodu donijeli dugoročan spokoj?

Šta mislite o crnogorskom priznanju nezavisnosti Kosova? Stiče se utisak da je velika većina građana Crne Gore bila protiv te odluke, slobodno mogu reći - Mila Đukanovića?

- Iznijeću lični stav. Mnogo ranije nego što je Crna Gora priznala Kosovo bio sam uporan da se prihvati realnost da je Kosovo samostalna država i da je to najveća garancija za zaštitu prava i interesa nealbanaca. Postupak Crne Gore da prizna Kosovo je akt prijateljstva prema Srbiji, jer je i to pokušaj da Srbija iziđe iz iluzije da je Kosovo u njenom sastavu. Što ta iluzija duže traje, Srbi na Kosovu će biti u većim problemima i rizicima.

Nešto slično govori i Đukanović, to da je priznanje Kosova odraz prijateljstva prema Srbiji. Kako to može biti odraz prijateljstva kada je zvanična politika Srbije u potpunoj suprotnosti sa tim, kada je to bilo na direktnu štetu zvanične Srbije i kada je takva odluka Crne Gore u Srbiji dočekana kao neopisivi udarac u leđa? Na kraju krajeva, Crna Gora, budimo iskreni, to nije uradila zbog prijateljstva, već zbog sopstvenih interesa.

- Lično nemam opterećenje šta govori Đukanović. Stavovi koje iznosim o Kosovu su više od četiri godine starijeg datuma od onih koje je iznosio Đukanović. Osnove na kojima zasnivam stavove su procesi koji su se otvarali i realnost koju su ti procesi proizvodili. Onaj ko nije u stanju da spozna realnost je u iluzijama. A iluzije u politici su pogibeljne upravo po sopstveni narod. U tom kontekstu posmatram političku percepciju srpske politike u vezi sa Kosovom. U tom kontekstu posmatram i crnogorsko priznavanje Kosova kao realnost, ali i kao interes. Jer razvijanje prijateljskih odnosa sa susjedima je visoko rangirani politički i cilj i interes.

Zbog čega je Đukanović to učinio? Vjerujete li mu kada govori da je riječ o suverenoj odluci Podgorice ili vam je bliža teza da je, ipak, riječ o snažnim pritiscima međunarodne zajednice, Vašingtona, Berlina, Brisela?

- Đukanović je imao moju punu podršku u realizaciji tri politička cilja: prvo, borba protiv politike zla, koju je vodio Milošević; drugo, strateško preusmjerenje državne politike Crne Gore prema evroatlanskim integracijama; i treće, borba za samostalnu i međunarodno priznatu državu Crnu Goru. Treba znati, kada su god kroz istoriju, u državnom smislu, Srbija i Crna Gora bile zajedno - nastradao je neko treći. Ako niko treći, onda su, od sopstvenih vlasti, stradali sopstveni narodi. Priznanje Kosova sam objasnio. A što se tiče politike Đukanovića u ostalim oblastima, ona će biti upamćena kao štetna za državu Crnu Goru i njene građane.  

Kompletan intervju pročitajte u štampanom izdanju Pressa za Crnu Goru

Marko Milačić